Foto: Bojana Durman
Foto: Bojana Durman

Dragi Damjane, u moru tvojih obaveza konačno smo uspeli da se sretnemo. Znam da si već više puta učestvovao na Bitefu pa ću odmah da te pitam šta znači Bitef festival za tebe i samo učešće tvoje predstave na Bitef Polifoniji? Šta je Bitef Polifonija za tebe?

- Bitef je dugo vremena za mene bio najbitniji pozorišni kompas, i uvek je značajno biti deo njega na ovaj (kao izvođač/autor) ili onaj onaj način (kao gledalac).

Koliko je Bitef Polifonija značajna u razvoju scene za mlade?

- Bitef Polifonija toliko dugo postoji i toliko toga se desilo na njoj da je meni veoma teško da sagledam celokupan sadržaj, jer mi se uvek čini da će mi nešto promaći. Ono što je sigurno je da je ona veoma važan pozorišni kompas za sve umetnike koji se bave stvaralaštvom za mlade i sa mladima. Daje nam neku vrstu jednogodišnjeg (ponekad dvogodišnjeg) uvida u forme i sadržaje rada sa mladima i u pedagoškom, i u socijalnom, umetničkom, edukativnom, a i psihološkom smislu. Što je vrlo značajno za nas koji se bavimo pozorištem za decu i mlade.

Šta te je motivisalo da uradiš predsatvu Dečak sa koferom ? Ovaj put si u nešto drugačijoj ulozi, prihvatio si se rediteljske palice, kako je tekao tvoj rediteljski proces?  Koliko je ta tema za tebe bila važna i kako si se odlučio koja sredstva ćeš koristiti u predstavi?

- Bilo je tu više motiva koji su se spojili. Tekst je veoma dobro i vešto napisan, tema kojom se bavi je više nego aktuelna i činilo mi se da je važno o tome govoriti  mladoj publici i upoznati je sa svakodnevnim preprekama maloletnog migranta. Smatrao sam da je veoma bitno da mladi shvate da niko nije odabrao da bude emigrant ili izbeglica, da tako nešto može zadesiti svakog kao što je uostalom zadesila i mene, i mnoge druge oko nas tokom ratnih zbivanja devedesetih godina. Zato predstava i počinje time što se svi glumci predstavljaju kao Naz, t.j. kao glavni protagonista priče, a završava se imenima svih koji bi se mogli naći u njegovoj ulozi.

Kako si se odlučio za podelu pogotovo za mladog protagonistu Mladena Lera ?

- Ženski deo ekipe odabrao sam veoma lako jer su sve one „opasne glumačke zverke“, a uz to su mi i prijatelji u privatnom životu. Što se glumaca tiče išlo je malo teže. Želeo sad da u ovoj predstavi imam novu mladu energiju i onda sam u dogovoru sa Aleksandrom Nikolićem organizovao audiciju, na kojoj je trebalo da odaberemo dva glumca koja bi igrala u Dečaku. Na audiciji je bilo osam glumaca i svi su bili veoma dobri ali je Mladen bio ubedljivo najbolji. Kada smo se odlučili za Mladena, pojavio se problem u odabiru drugog glumca. Imao sam ideju da, na sceni, pored njegove dečačke, imam i jednu jaku strogu mušku energiju. Na nagovor Jelene Ćuruvije i Aleksandra Nikolića pozvao sam sutradan na mini audiciju i Nedima Nezirovića, koji je već igrao u jednoj predstavi u „Radoviću“ ali mi se činilo da on nema to što je meni potrebno.  Nakon 5 minuta audicije Nedim mi je pokazao da o nekom nije moguće suditi na osnovu jedne uloge. I jedan i drugi su, u radu na ovoj predstavi, premašili moja očekivanja. Osećam se prilivegovanim što sam imao priliku da sarađujem sa ovako darovitim i maštovitim mladim glumcima.

Kako su tekle probe sa glumcima, koju metodologiju koristiš u radu?

- Probe su bile veoma zabavne i moram priznati da je sve išlo bez nekih velikih poteškoća.  Ceo proces počeo je sa radionicom na kojoj sam prvenstveno želeo da formiram kolektivnu energiju i poverenje, a potom smo na njoj počeli i da napipavamo moguća rešenja za pojedine scene. Uz radionicu sam im zadavao i kontekst t.j. okvir u kojem bi trebalo delovati, gledali smo muzičke video spotove, dokumentarce, predstave i onda su iz svega toga veoma lako mogli da zaključe čemu težimo. Tek onda smo se vratili tekstualnom predlošku i polako počeli da postavljamo predstavu.

Svi smo na ivici...kako tumačiš ovogodišnji slogan Bitef festivala Na ivici budućnosti?

- Iskreno, ne vidim ivicu kao ponor več kao početak, kao nešto što nas uči kako da stupimo u budućnost.